Koštarice dok ti ime traje čuvat ćemo tvoje običaje!

U priči iz davnine, kao na sijedom pramenu moje bake, slike se redaju, misli se roje… slike se redaju, misli se roje …

Proljeće u Košutarici… kao u zrcalu najnježnijeg akvarela – zelene se vrbici i treperavi topolici ogledajući se u vodi do koljena.

Sve je mlado, mliječno.

Šljivici se bijele kao napudrani, a teške rose umivaju mladice starih jasenova i brijestova.

Ptičja gnijezda pomađena pjevaju, a okolne grabe prenapučene žabljim svijetom krekeću, krekeću do neba …

Sava se nadima od svojih voda, mutna i opasna
„Gle, na vrh brijega se popela, a kaljava Bosna – zažmirila …“

Mokro polje bjelasa se iz daleka, a u njegovoj nutrini pravi, pravcati ljubavni okršaji.

Mrijeste se šarani, štuke i bijelke, ikra frca na sve strane, a mladi šaš klija, klija …

Autorica: Kata Baić

košutarica