Ovaj zapis koji datira negdje oko 1900. godine iz pera prvog seoskog učitelja g. Ivana Čalića prenosimo u originalu kako slijedi:

Negdje oko 1600. godine sve živo bježalo je ispred Turaka iz Bosne preko Save na ovaj kraj. Tako je s obitelji prebjegao i starac Milovan i nastani se na ovećem poloju okružen lijepom šumom. Pokraj poloja tekao je oveći potok koji je istjecao iz prokopa zvanog Strug. Kada bi Sava nadolazila, onda je potok tekao u Struk, a kada je opadala, teko je u Savu. Stari su ljudi kazivali da preko Struga nije bilo mosta, pa su na tom mjestu zanatlije iz Slavonije kolima dovozili raznu robu do Struga, tu je pretovarili u lađice, i tako se spuštali do Save. Potom su opet robu pretovarivali u čamce i odatle išli na sajam u Jasenovac, Sunju, Sisak i dr. Ti razni obrtnici, osobito lončari, često su i noćivali kraj potoka na mjestu koje se i danas naziva Gajić, te se i danas na tom mjestu može naći koja crepulja ostatak od lončara. Pošto su ovdje od davnina rasle velike šume, tu se na pojilu skupljao i veliki broj divljači jelena, košuta, srna, divljih svinja, zečeva a ponekad i vukova. Kako su se putnici sretali na potoku s divljači, netko od njih se sjetio da potok okrsti imenom Košutarica. Ne rijetko putnici su noćivali kod djeda Mile, a tek nakon pedeset godina doselila se jedna obitelj iz Novske, potom skupina ribara koja je tu i ostala, te jedna obitelj iz Brestače. Vremenom su ljudi nasuli potok i tu napravili kuće. Eto tako je nastalo naše selo koje su uz nagovor mještana nazvali imenom potoka Košutarica i bili su kao što su i njihovi potomci danas ponosni na to ime. Zbog toga se ne pjeva uzalud:

„Koš’tarice selo pokraj Save,
Koj’te vidi skida kapu s glave“.

Selo se počelo širiti od mjesta gdje je bilo malo groblje, a tu je oko 1782. godine izgrađena mala drvena crkvica. Na istom mjestu sagrađena je 1883. godine današnja kapela Sv. Petra i Pavla. Dakle selo se počelo razvijati od mjesta gdje je danas crkva i to najprije uzvodno do međe Jasenovačkog rajona, a zatim i nizvodno uz Savu.

Košutarica je 1873. godine imala 22 kuće da bi oko 1885. godine imala čak 88 kuća. U selu nije bilo ceste, već samo mali nasip kojim se ljeti pješačilo, a kada bi se Sava izlila čamcem se išlo u Jasenovac. Naša je zemlja od vajkada bila rodna i lakoradna. Sijao se kukuruz i ostale kulture te povrće. No, kada je godina bila kišna, podzemne vode uništile bi većinu usjeva. Zimi se Sava znala i zalediti pa su onda iz Bosne u potrazi za hranom ovdje doskitali i vukovi ili kako su ih stari ljudi zvali kurjaci, koji su napadali našu stoku.

Mještani su bili rimokatoličke vjeroispovjesti, a govor ijekavsko-štokavski, gotovo književni hrvatski, premda je od vladavine Osmanlija ostalo ponešto i turcizma kao: komšija, pendžer, basamak, odžak, sadžak, avlija, ekser i dr. Misa u selu je bila samo četiri puta godišnje. Glavna je bila na Petrovo, zatim na Sv. Anu, na treći dan Božića (Sv. Ivan) i na treći dan Uskrsa. Nedjeljom i ostalim blagdanima išlo se se je u župnu crkvu u Jasenovac. Poslije mise u selu bi se igralo kolo po čitav sat, a zatim bi išli kući. No, navečer bi se staro i mlado opet skupljalo kod crkve, te opet plesali kolo i pjevali do neko doba noći.
Ono čime smo se posebno ponosili bila je naša narodna nošnja. Žensku narodnu nošnju činio je bijeli oplećak dugačkih rukava od dugalija sa šnjitanim rukavima, dugačka suknja ili kako je mještani zovu roklja opet lijepo našnjitana bijele ili roza boje, lajbek iste boje kao i suknja, opšiven crnom žnjorom. Kosa je bila spletena u pletenice.

Muškarci su imali isto takve bijele košulje i široke gaće također našnjitane, crni lajbek a opasani su bili trobojnicom. Bogatiji su nosili čizme od kože, a žene visoke cipele tzv. Cokule, no većina puka je nosila opanke.

Evo jedan stari običaj: Kada poslije vjenčanja dolazi mlada snaša u kuću, izađe svekrva pred nju i preda joj kruh i flašu vina. Mlada potom ulazi u kuću i kaže: „Hvaljen Isus, evo ja nosim kruha i vina da nam dragi Bog da sreće i mira“.

Nekada u selu nije bilo izučenih obrtnika, već su nastajali samouki kovači, tesari, zidari već za što je tko bio talentiran. Tako su domaći ljudi bili i učitelj i lugar. Nažalost, bilo je i izuzetno teških vremena. Tako je zbog velikih poplava 1871. godine harala glad. Da bi preživjeli ljudi su ne rijetko jeli pokvarenu provu i šljivovi kom, a mnogi su i poumirali od gladi. Uz to zlo, 1873. godine izbila je i kolera. Puno žitelja Košutarice tada nije preživjelo ovu opaku bolest pa je stoga groblje postalo premalo i preseljeno je na novu lokaciju ispod bašče obitelji Šaka a tamo se i danas nalazi.

Već 1835. godine sagrađena prva škola u sokaku zvanom Daljan. Prije toga samo su bogatiji išli u školu u Jasenovac. Novu školu je pohađalo 20 učenika a podučavao ih je netko od starijih ljudi koji su znali čitati, pisati, računati i Bogu se moliti. Tek negdje oko 1865. godine došao je u selo pravi učitelj poslan od općine. Zvao se Ivan Čalić koji je i zapisao ove retke.

Godine 1875. zbio se veliki okršaj na ušću Une u Savu u selu Gradina kada su Turci nastojali prijeći na našu obalu. Uz vćei broj poginulih na jednoj i drugoj strani, naši graničari uspjeli su spriječiti daljnji prodor nadmoćnijeg neprijatelja.

Teško desetljeće okončano je k tome i snažnim potresom 1879. godine. Ali, Košutarica je preživjela sve ove nedaće.