U priči iz davnine, kao na sijedom pramenu moje bake, slike se redaju, misli se roje… slike se redaju, misli se roje …

Proljeće u Košutarici… kao u zrcalu najnježnijeg akvarela – zelene se vrbici i treperavi topolici ogledajući se u vodi do koljena

Sve je mlado, mliječno

Šljivici se bijele kao napudrani, a teške rose umivaju mladice starih jasenova i brijestova

Ptičja gnijezda pomađena pjevaju, a okolne grabe prenapučene žabljim svijetom krekeću, krekeću do neba …

Sava se nadima od svojih voda, mutna i opasna

„Gle, na vrh brijega se popela, a kaljava Bosna – zažmirila …“

Mokro polje bjelasa se iz daleka, a u njegovoj nutrini pravi, pravcati ljubavni okršaji.

Mrijeste se šarani, štuke i bijelke, ikra frca na sve strane, a mladi šaš klija, klija …

Posavske visoke kuće zračne i okrečene. Sunčaju se jastuci i perine kao labudovi

Zemljani podovi dobivaju novi glatki sloj da ih možemo škropiti i mesti

Cijele zime u kućama se prelo, tkalo, vezlo, šlingalo, krbuzalo, kukičalo ….

sve se moralo ubijeliti …

i tada se po dvorištima stanu pušti parjenice, pare se rubine sve do bjeline kao snijeg …

a onda se sve to nesmetano i blago suši po šljivicima, spremno za šivanje djevojačkih ruha, ali i svega potrebnog za kućnu čeljad: širokih muških gaća, košulja, ženskih podsuknji i oplećaka, ručnika i stolnjaka i tko zna čega sve ne ….

Muškarci se znoje za plugovima i tustim konjima posavskim jer treba duboko zaorati brazdu u još vlažnoj zemlji i posijati kukuruze, pa će biti kruha i žganaca za sve u selu.

O Duhovima kićeni su prozori s mladim orahovim lišćem, na Đurđevo djecu se žarilo koprivama po bosim nogama, a za Uskrs nošene su prepune košare na posvećenje pred Crkvu …

Ispod vezenog ručnika virila kuhana šunka, zelena pera mladog luka, a na drugoj strani uskrsni kuglof s grožđicama, razne pite koje su nesmetano nadolazile na toplim zidanim pećima.

Treći dan Uskrsa išlo se na misu….stare bake u svojoj najboljoj crnini, a mlade snaše u uškrobljenoj nošnji vodeći svježe umivenu djecu za ruku.

Pobožnog koraka ulazili smo u našu Crkvu gdje su nas strogo pogledavali sveti Petar i Pavao sa glavnog oltara, a iz prikrajka blagim pogledom pratila sveta Ana.

Gospa Fatimska nježno je sklopljenih ruku molila za sve nas, a sveti Jakov sasvim u kutu, davno prije štitio selo od opasne kolere.

Ulazeći preko svetog praga, živahni župnik školovanim bi glasom zapjevao dragu nam pjesmu „… čuj nas majko, nado naša …“ i misno slavlje završavalo bi kojom zgodnom doskočicom dragog nam i veselog župnika.

Djeca su bučno vriskala po cintoru okupljena oko sladoledara i licitara koji bi dolazili u selo sa svojim čudesnim ponudama.

U to davno vrijeme ljeta su kod nas bila žarka … opala Sava milo se smiješila i ljeskala na suncu, sva paperjasta od guščijih pahuljica.

Dječja graja dizala se prema Bosni i sve je vrelo životom …

Pred večer, nakon svršenog konaka i žene su se kupale pod brijegom.

Djeca su ih kriomice gledala iz vrbika … u bijelim košuljama koje su im plutale na vodi, djeci se činilo kao da će žene poletjeti.

I danas se sjećam tog smiraja dana u Košutarici …

Kopačice idući s njiva s motikama na ramenu i pjevaju sjetnu pjesmu u otegnutom dvoglasju, a ona se razliježe nad pospanom Savom i sja u zalasku sunca, tamo do Gornjana, povrh visokog rodinog gnijezda ..

U rumena ljetna jutra odlazili bi snažni kosci u livade … znojnih čela kosili su sve do podneva, a onda se vraćali u selo otpočinuti

Kosačke pjesme, zdrave i divotne kao mladi muškarci pratile su kosidbu budeći u ženskom svijetu tajne drhtaje i žudnje sakrivene u njedrima što su nadimala prebijele oplećke njihovih košulja.

I tako su ljeta malaksavala u večernjim maglicama i nervoznom zujanju komaraca što su u selo dolazili na leđima site marve koja se Daljanom vraćala iz paše, donoseći opojni i zreli miris poljskih trava.

Pamtim jeseni u našem selu, radne i nasmijane s punim kolima zrelih kukuruza i misirača, s kominjanjima i svinjokoljama, kobasice se mjerile na metre, a na večere pozivali smo kumove i seosku učiteljicu … još masnih ruku grlili se muškarci za stolom i pjevali podnapito da se kuća trese …

Pokisli svinjari vraćali se u selo sa svojim blatnim stadima, a Sava se nadimala od svojih voda noseći na leđima sve što je našla na obalama.

Sipile tužne posavske kiše vlažeći svojim dahom pogrebne povorke s trorogom svetom slikom na čelu, zgrbljenim župnikom i teškim križem u rukama seoskog dječaka.

Poslije Sisveta kada cijelu noć zvono zvoni za naše mrtve, a groblje se svijetli kao baklja, u noći nopaženo i tiho s injem i snjegovima ušeta zima u naše selo.

Koči se seoski drveni plot pod snježnom šubarom, a s trijemova i streha vise dugačke ledenice …
Zveče praporci na debelim konjima, a velike saonice jezde selom dižući snježnu prašinu za sobom. 

Kočijaš pucketa bičem, a snaša sjedi u zadnjem sjedalu s ugrijanom ciglom pod nogama.

Sve polako i eto nam Božića …

Nebeski Sin božji dolazi u svaku kuću u selu jer sve obitelju bijahu katoličke vjeroispovijesti.

Dočekivali smo ga radosno i ponizno, s molitvama za bogato prostrtim stolom.

Unosili smo slamu u kuću, česnicu, palili božićnu svijeću, a zelenu pšenicu krasila je trobojnica.

Majke su nas škropile svetom vodom dok smo osluškivali bale betlemare u njihovoj svetoj pjesmi „oj Betleme grade slavni …“, a stablari nam predočavali kako je to bilo kada su Adam i Eva istjerani iz raja.

U božićno jutro mali poležaji čestitali su i nazdravljali da sve dobro rodi, a na treći dan Božića, kao ognjeni vijenac gorjele slame ispred kuća, kolo se vijalo selom … ispraćali smo Božić .. „oj Božiću, oj Božiću jedan u godini, diko moja, jedan u rodbini„ orila se pjesma djevojaka i momaka.

Nakon posvećenja kuća, očišćeni od grijeha čekali smo nova ljeta.

Kao priviđenje iz snova, djevojka u bjelini sa hrvatskom trobojnicom preko ramena mladila selo …

Tambure tukle do nebesa, a drmeši i poskočice zabijelile novim danom.

Kada bi se blagdani vratili u svoj kalendar, žene se laćale ozbiljnog posla za tkalačkim stanom. U kuću su unosile vitlić, čekrk, rašak, kolovrat, čunak i mosure, sav pribor potreban za tkanje domaćega platna … onog debelog, grubog platna za ponjave i vreće, pa do onog malo tanjeg, usnovanog i pretkanog, do onoga najtanjega – kao ljetna paučina poznatih dugalija, što je i danas ponos naših žena.

U duge zimske noći bilo je snuboka, čijala i prela, gdje su se snovale i tkale nove ljubavi, ali i obnavljale stare, pa se govorilo „…stare staze ponovo se gaze… „

Spremala se djevojačka ruha pod blagim trakom petrolejki i budnim okom majki, strina i baka, da ne bi momci oni što su stajali pod prozorom ukrali koju iz jata vezilja.

A one, s krunama od teških pletenica, nagnute nad platnima razgovarale i pjevale, momke podvarkivale … I tko zna koliko bi duga zima bijeleći se zimovala da je ne rastjeraju maškare, one male pa onda velike, vragolaste, obijesne, u nakaradnim svatovima koji su se ponekad blatnim putem, čak i u čamcu vozili i svojim raspojasanim napjevima dozivali proljeće.

I kao što je od pamtivjeka bilo, truckala se kola sudbine, života i smrti, nadanja i želja, vozeći nas u nepovrat, u priče i uspomene…